Iz istorije hmeljarske proizvodnje u Srbiji, Vojvodini odnosno u Bačkom Petrovcu

Hmelj je biljka, koja je PETROVČANIMA I VOJVOĐANIMA preko četvrt milenijuma donosila blagostanje i bogatstvo, ali i biljka, koja je mnoge dovela do prosjačkog štapa. Iz očuvane i dostupne arhive se vidi, da su prvi hmeljarnici u Srbiji odnosno u Vojvodini posađeni u ataru Bačkog Petrovca, odnosno u okolini Bačkog Petrovca, kad je rasad ove bilje iz mesta Žaćec iz bivše Čehoslovačke, odnosno tada Austrougarske, doneo grof Andrej Hadik. Žaćecki hmlelj je bio najpogodniji za kuvanje piva i zato su ga kupci najviše plaćali, ali su se ubrzo pojavili falsifikatori, koji su druge sorte hmelja počeli da prodaju, kao Žaćecki hmelj pod imenom sorta „BAČKA“. Da bi stala na put ovim spekulacijama Marija Terezija je još krajem 18 veka izdala patent, kojim se državnim kancelarijama i magistratima nalaže da pečate bale hmelja i izdaju certifikat o poreklu. Bila je to, dalekosežna odluka, koja se poštovala daleko u svetu. Danas se prodaja hmelja i proizvodnja piva ne može ni zamisliti bez potrebnih podataka o certifikatu o poreklu i sortnim osobinama hmelja.

U vreme Marije Terezije počeo je da se gaji hmelj i u Bačkom Petrovcu. U drugoj polovini 18 veka, na imanju grofa Hadika, postojala je i pivara. Proizvodnja i potrošnja piva se postepeno povećavala, tako da se srazmerno tome povećavala i proizvodnja hmelja.

Primat u proizvodnji hmelja u celoj Evropi imali su veleposednici, koji su ljubomorno branili svoju privilegiju gajenja ove kulture. Strogo se vodilo računa da sadnice ne dođu na imanje seljaka. Veleposednici su radi toga, da se ne raširi proizvodnja hmelja, u proleće posle orezivanja hmelja sadnice uvek uništavali spaljivanjem.

Kada su se u 19 veku počeli razvijati sitna i srednja gazdinstva, počeli su da se šire hmeljarnici u Bačkom Petrovcu i okolini. Neki sitniji i srednji seljaci su u 19 veku došli do sadnica hmelja, koji je počeo vrlo brzo da se razvija, tako da je Bački Petrovac izrastao u centar hmeljarstva u ovom regionu, koji je obeležio ovo mesto i preneo njegovo ime svugde gde se pije i kuva pivo.

Zbog naglog širenja proizvodnje hmelja 1907 godine u Bačkom Petrovcu sagrađen je prvi specijalizovani veliki magacin za hmelj, koji je mogao da primi 800 bala (jedna bala oko 200kg) hmelja. Podizani su mnogi manji magacini, trgovina sa hmeljom je cvetala. 1907 godine učitelj Jan Kubani izradio je prve oglede sa hmeljom u Bačkom Petrovcu, i u tu svrhu podignut je prvi eksperimentalni hmeljarnik. Od 1920 – 1927 godine hmeljarnici su podizani u delovima Vojvodine a najviše hmeljarnika je podignuto u Bačkom Petrovcu, približno čak oko 2000 ha. Posle 1927 godine cena hmelja počela je naglo da pada. Nastala je hiperprodukcija hmelja u svetskim razmerima, što je povezano sa svetskom krizom i to je bio i početak smanjenja površina pod hmeljom. To je doprinela i prohibicija alkohola, koja je uvedena u zemlji najvećeg potrošača piva SAD. Kriza u proizvodnji hmelja je trajala do 1935 godine, kada su se površine pod hmeljom počele povećavati. Tada se smatralo, da će se ova proizvodnja ustaliti na svom optimumu do 1500ha. Međutim, nastale su brojne špekulacije, čiji su akteri bili trgovci i preprodavci. Veštački je stvaran utisak prekomerne proizvodnje hmelja, u bespoštednim spekulacijama najviše je stradao mali i pošteni proizvođač, koji je morao da proda hmelj u najnepovoljnije vreme, da bi prehranio svoju porodicu. Tih godina je počelo intenzivnije sa radom i udruženje hmeljara na čelu sa Samuelom Šiškom.

Ratna razaranja u drugom svetskom ratu nisu mimoišla ni ovu granu poljoprivrede. Hmeljarstvo je skoro potpuno uništeno.

Posle oslobođenja, nastupa novo razdoblje u razvoju privrede. Površina 143ha pod hmeljom, koliko je bolo u 1950 godini, nisu mogli da podmire sve potrebe pivara za ovom sirovinom. U to vreme potražnja za hmeljom podstakla je poljoprivrednika, poljoprivredne planere i privrednika za razvoj hmeljarstva. Tome je doprinela i činjenica, da je samo u Bačkom Petrovcu izgrađeno 10 magacina i 100 sušara za hmelj. Te godine je osnovano i prvo trgovinsko preduzeće za uvoz i izvoz hmelja. 1952. godine u Bačkom Petrovcu, centru proizvodnje hmelja u Vojvodini, osnovana je posebna institucija za hmelj u kojoj su stvorene nekoliko domaćih sorti hmelja, od kojih su najpoznatije „Aroma“ i „Robusta“.

U to vreme najveći proizvođač i prerađivač hmelja u Vojvodini i u Bačkom Petrovcu bio je sadašnji DOO PETROVEC, koji je odmah posle rata počeo sa razvojem hmeljarstva a već 1969 god. je podigao preko 200ha hmeljarnika. Najčešće sorte, koje je DOO PETROVEC gajio na svojim površinama su bile „Bačka“, „Brewers“ GOLD a kasnije i domaće sorte „Aroma“ i „Robusta“.

DOO Petrovec je zahvaljujuci hmelju u to vreme zapošljavao 360 stalnih radnika i nekoliko 1000 sezonskih radnika, posebno prilikom ručne berbe hmelja iz prostora cele bivše SFRJ. Posebno se vodilo računa o kadrovima, tako da su tri diplomirana inženjera agronomije preduzeća, poslata na specijalizaciju proizvodnje hmelja, odnosno na doktorske studije u Prag, koji su uspešno ove studije i završili odnosno doktorirali.

U to vreme krenulo se sa izgradnjom velikog magacina za hmelj, od preko 20 000 m2 skladišnog prostora, zajedničkim snagama svih pivara i hmeljara SFRJ, u Bačkom Petrovcu je izgrađena i prva peletara američkog proizvođača za hmelj, koja funkcioniše do danas. Investiralo se u osam beračica hmelja, četiri sušare, kompletnu mehanizaciju potrebnu za proizvodnju hmelja, tako da je DOO Petrovec postao ne samo najveće, već i najopremljeniji, najosposobljeniji za proizvodnju, preradu i skladištenje hmelja u bivšoj Jugoslaviji.

Uništavanje hmeljarnika krenulo je 80tih godina prošlog veka, kada su razdvojeni odnosno formirana posebna preduzeća proizvođača, prerađivača i trgovaca odnosno izvoznika hmelja. Država je stimulisala sve izvoznike, koji su materijalno jako dobro profitirali, dok proizvođači su radili sa gubitkom, dok su se u Sloveniji sa državnim stimulacijama delili proizvođači, prerađivači i trgovci, što je rezultiralo u razvoju hmeljarstva u Sloveniji, dok su u Vojvodini sve stimulacije za sebe, uzimali samo trgovci odnosno izvoznici, tako da su proizvođači, zbog gubitka proizvodnju hmelja počeli da smanjuju, kao i površine pod hmeljom.
Sankcije koje su odmah doprinele stopiranju izvoza hmelja, zatim ekonomska kriza, raspad zemlje i samnjenje i domaćeg tržišta postepeno su dovodili do drastičnog smanjenja površina pod zasadom hmelja i broja sorti koje su se gajile. Sa druge strane izosatala je podrška i u razvijanju novih sorti hmelja.
Izostala je i podrška države za izradu plana opstanka jedne od najuspešnijih firmi SFRJ, tako da je firma bila suočena i sa ekonomskom isplativošću daljeg investiranja u nove tehnologije.

Danas se ponovo hmelj počinje proizvoditi jedino u DOO Petrovec zahvaljujući prvo dogovorom dipl.ing. agronomije Struhar Rastislava, dr. Kišgeci Jana, i tehnologa Nikolu Marjanovića. Nakon tog dogovora nabavljene su prve sadnice hmelja američkih sorti, kao i uz pomoć Instituta Novi Sad, koji je dao svoje domaće sorte hmelja. Dalji razvoj hmeljarstva ide radom stručnjaka DOO Petrovec dipl.ing. Struhar Rastislava, poljoprivrednog tehničara Cefera Jana i master tehnologa Struhar Rastislava.

Uz primenu najnovijih metoda razmnožavanja hmelja i sadnicama tzv. „Invitro“ na imanju Petrovec, proizvodnja hmelja se brzo širi i verujemo da će ovo preduzeće biti jezgro za budući razvoj proizvodnje, prerade i trgovine hmeljom u budućnosti.

Dipl.ing.polj. Rastislav Struhar.